Povijest Forexa
1967. godine Chicago banka je odbila sveučilišnom profesoru po imenu Milton Friedman zajam u funtama jer je imao namjeru koristiti sredstva za prodaju britanske valute. Friedman, koji je opazio da je cijena funte previsoka u odnosu na dolar, želio je prodati valutu, te je kasnije kupiti natrag da vrati dug banci nakon što padne vrijednost valute, čime bi u džep spremio brzi profit. Banka je odbila izdavanje kredita zbog Bretton Woods sporazuma, postignutog dvadeset godina ranije, koji je fiksirao nacionalne valute u odnosu na dolar, i postavio vrijednost dolara po unci zlata.
Bretton Woods sporazum, postignut 1944., za cilj je imao uspostavljanje međunarodne monetarne stabilnosti sprječavanjem kolanja novca između nacija, i ograničavanjem špekulacija svjetskim valutama. Prije Sporazuma, zlatni standard -- prevladavajući između 1876. i 1. svj. rata -- dominirao je međunarodnim ekonomskim sustavom. Pod zlatnim standardom, valute su ušle u novu fazu stabilnosti jer su bile pokrivene cijenom zlata. To je ukinulo prastaru praksu koju su koristili kraljevi i vladari koji su samovoljno smanjivali vrijednost novca i pokretali inflaciju. Ali zlatnom standardu nije manjkalo grešaka. Kako bi gospodarstvo jačalo, jačao je i uvoz dok se nisu iscrpile zlatne rezerve potrebne za pokriće vlastitog novca. Kao rezultat toga, ponuda novca bi se smanjila, kamatne stope povećale, a ekonomska aktivnost usporila na razinu recesijske. Na kraju, cijene dobara bi dosegle dno, postale bi privlačne drugim nacijama, koje će pohrliti u kupnju koja će napuniti gospodarstvo sa zlatom dok se ne bi povećala ponuda novca, i pogurala kamatne stope prema dole, i ponovno stvorila bogatsvo u ekonomiji. Takav vrh-pad uzorak prevladavao je za vrijeme zlatnog standarda sve do izbijanja 1. svj. rata koji je prekinuo trgovinske tokove i slobodno kretanje zlata.
Nakon ratova, postignut je Bretton Woods Sporazum, u kojem su se zemlje učesnice složile da će pokušavati i održavati vrijednost svoje valute u skladu sa vrijednošću dolara i u odnosu na cijenu zlata po potrebi. Zemljama je zabranjena devalvacija vlastitih valuta u svrhu iskorištavanja trgovinskih prednosti, te im je dozvoljena devalvacija u iznosu manjem od 10%. U 1950-tima, sve širi opseg međunarodnog trgovanja doveo je golemog kretanja kapitala generiranog na poslijeratnoj izgradnji. To je destabiliziralo valutne omjere kako su bili postavljeni prema Bretton Woods-u.
Sporazum je konačno napušten 1971. i američki dolar više nije bio konvertibilan za zlato. Do 1973. valute glavnih industrijskih nacija su počele slobodnije kolati, kontrolirane uglavnom silama ponude i potražnje koje djeluju na valutnom tržištu. Cijene su fluktuirale na dnevnoj bazi, sa rastućim volumenom, brzinom i volatilnošću cijene tijekom 1970-tih, što je potaklo razvoj novih financijskih instrumenata, deregulacije tržišta i liberalizacije trgovanja.
U 1980-tima prekogranično kretanje kapitala se ubrzalo sa kompjuterima i tehnologijom, šireći tržišni kontinuum kroz azijske, europske i američke vremenske zone. Transakcije na deviznoj burzi su eksplodirale sa oko bilijun dnevno u 1980-ima, na više od trilijun dva desetljeća kasnije.
